Najljepše iskustvo koje možemo imati jest tajanstveno iskustvo. To je iskonski osjećaj koji počiva u temelju istinske umjetnosti i nauke. Tko god ga ne zna i ne može se više čuditi, više diviti, skoro je kao mrtav, a pogled mu je zamućen.

Albert Einstein napisao je ove riječi prije mnogo godina, i one su zauvijek urezane u mojoj svijesti. Prije 20 godina čvrsto sam vjerovao da je fizički svijet koji vidimo i doživljavamo jedina realnost. Vjerovao sam u ono što su mi oči kazivale - život ne zna za skrivene misterije, tek nabrojeni oblici života, rađajući se i umirući.

Činjenice su jasne: nije bilo dokaza o nefizičkim svjetovima ili našem postojanju nakon smrti. Sumnjao sam u inteligenciju bilo koga, dovoljno maloumnoga da prihvati nelogična poimanja Neba, Boga i besmrtnosti. U mojoj svijesti bile su to bajke, stvorene za utjehu slabima i manipuliranje masama. Život je bilo lako razumjeti: svijet se sastojao od čvrste materije i oblika, a ideje o životu nakon smrti i Nebu bijahu tek slabašan ljudski pokušaj da se stvori nada tamo gdje je nije bilo.

Posjedovao sam arogantna znanja nekoga tko procjenjuje svijet samo svojim fizičkim čulima. Svoje sam zaključke podupirao neumoljivim opažanjima, pruženom naukom i tehnologijom. Najzad, da i ima nečeg tajanstvenog, nauka bi to sigurno znala.

Moja čvrsta uvjerenja o realnosti i životu nastavila su se do lipnja 1972. godine. Tijekom razgovora sa susjedom, naš se razgovor okrenuo mogućnosti života nakon smrti, kao i postojanju neba. Sa žarom sam nastavio iznositi svoja agnostička gledišta, no, na moje čuđenje, susjed nije pobijao moje zaključke, umjesto toga, ispričao je svoje iskustvo od prije nekoliko tjedana. Jednu večer, tek što je usnuo, u šoku je shvatio da lebdi nad svojim tijelom. Posve budan i svjestan, prestrašio se i trenutačno pao nazad u svoje fizičko tijelo. Uzbuđen, kazao mi je da to nije bio san ili plod njegove mašte, nego posve svjesno iskustvo.

Zainteresiran njegovim iskustvom, odlučio sam istražiti ovaj čudan fenomen. Nakon nekoliko dana istraživanja, otkrio sam brojne izvještaje o izvan-tjelesnim iskustvima kroz povijest. Uz nešto traženja, otkrio sam knjigu o toj tematici, koja je opisivala kako potaknuti izvan - tjelesna iskustva. Sve skupa izgledalo je krajnje neobično, pa sam knjigu smatrao plodom neobuzdane mašte.

Iz puke radoznalosti, odlučio sam prije spavanja isprobati jednu od izvan - tjelesnih tehnika. Nakon više dana upornih nastojanja, počeo sam se osjećati pomalo smiješno. Nakon tri tjedna, jedino iskustvo koje je odskakalo od uobičajenoga bilo je življe prisjećanje snova. Bivao sam sve uvjereniji da cijela ta stvar nije bila ništa više nego snažan ili živ san, potaknut navodnom izvan - tjelesnom tehnikom.

Dakle, jedne noći oko 23, tijekom svoje izvan - tjelesne tehnike utonuo sam u san i počeo sanjati da sam s nekolicinom ljudi sjedio za okruglim stolom. Svi kao da su me ispitivali o mom samorazvoju i stanju svijesti. U tom trenu sna počeo sam se osjećati posve omamljen, dok se čudna obamrlost počela širiti mojim tijelom. Ne mogavši više držati glavnu uspravno, klonuo sam, posve svjestan, ležeći u krevetu sučelice zidu. Mogao sam čuti neobičan zujav zvuk i osjetiti se nekako drugačije. Ispruživši ruku, posegnuo sam za zidom ispred sebe. Zapanjen sam piljio, jer moja je ruka zapravo ušla u zid: mogao sam osjetiti njegovu vibrirajuću energiju dok sam mu dodirivao samo molekularnu strukturu. Tek tada pogodilo me saznanje o zaprepašćujućoj stvarnosti. Bože moj, pa ja nisam u svom tijelu.

Uzbuđen, moja jedina misao bila je, Stvarno je, Bože moj, stvarno je! Ležeći u krevetu, u nevjerici sam. Pokušavajući stegnuti šaku, mogao sam osjetiti snagu stiska: ruka je odavala dojam potpune čvrstoće, no, fizički zid ispred mene činio se i osjećao poput gustog, magličastog materijala s oblikom. Odlučivši ustati, počeo sam se s lakoćom micati k podnožju kreveta, u mislima hitro se noseći s cijelom tom stvarnosti. Uspravljen, žurno sam dodirnuo svoje ruke i noge provjeravajući jesam li čvrst, i na svoje čuđenje, bio sam posve čvrst, posve stvaran. Ali, oko mene poznati fizički predmeti u mojoj sobi nisu se više činili sasvim realnim ili čvrstim: umjesto toga, izgledali su sada poput trodimenzionalnih fatamorgana. Bacivši pogled dolje, primijetih veliku hrpu nečega u mom krevetu. Začuđen, shvatih da je usnuli lik mog fizičkog tijela, tiho okrenutog zidu.

Usredotočivši pogled na drugi kraj sobe, zid kao da je polako blijedio ispred mojih očiju. Pred sobom sam mogao vidjeti široko, zeleno polje, koje se prostiralo daleko izvan moje sobe. Osvrnuvši se, zamijetih priliku kako me s udaljenosti od desetak metara promatra. Biješe to visok čovjek, tamnokos, bradat i u grimiznoj odjeći. Preneražen njegovom prisutnošću, prestrašio sam se i smjesta "kliznuo nazad" u fizičko tijelo. Trenutno sam bio u svom tijelu, a čudan osjećaj obamrlosti i treperavog zujanja iščeznuo je dok sam otvorio oči. Oduševljen, sjeo sam, svijesti tutnjeće od spoznaje onoga što se upravo zbilo. Znao sam da je bilo apsolutno stvarno, a ne sam ili moja uobrazilja. Moja cjelokupna svijest o sebi bila je prisutna.

Iznenada, sve što sam ikada naučio o svom postojanju, kao i svijetu oko sebe, trebalo je iznova vrednovati. Uvijek sam duboko sumnjao u to, da iza fizičkog svijeta ima bilo čega. Sada se cijelo moje gledište izmijenilo. Sada sam apsolutno znao da drugi svjetovi zaista postoje, kao i da ljudi poput mene žive u njima. I najvažnije, sada sam znao da je moje fizičko tijelo bilo tek privremeno sredstvo izražavanja onog stvarnog mene iznutra, kao i da se vježbajući mogu po volji odvojiti.

Oduševljen otkrićem, dograbih olovku i papir, točno zabilježivši ono što se dogodilo. Bujica pitanja preplavila mi je um. zašto veliki dio čovječanstva nije svjestan ovog fenomena? Zašto ga razne nauke i religije ne istražuju? Je li moguće da je ovaj nevidljivi svijet "Nebo" o kojem govore vjerske knjige? Zašto naša vlada ne istražuje ovaj očiti, paralelni energetski svijet? Je li moguće da nas je naša snažna ovisnost o fizičkoj percepciji navela da zanemarimo nevjerojatan tijek istraživanja i otkrića?

Kako je početni šok mog prvog iskustva slabio, shvatio sam da moj život nikada više ne može biti isti. Što sam više razmišljao o značenju svog iskustva, to više sam uviđao njegovu uzvišenost. U jednoj jedinoj noći sva su moja agnostička uvjerenja bila zbrisana! Uviđao sam da iznova moram preispitati sve naučeno još od djetinjstva, sve ono što sam smatrao naprosto istinitim. Moji lagodni zaključci o nauci, psihologiji, vjeri, o mom postojanju, bili su očito zasnovani na nepotpunom znanju. Osjećao sam uzbuđenje, ali i nemir - moja uobičajena shvaćanja realnosti činila su se sada nevažnima. ...

(W. Buhlman)